Prije dvije godine kao i danas, bio je Božić. Ni po čemu poseban, mislila sam tada. Danas znam da nam je to bio zadnji zajednički Božić. Odlučio je doći svjestan da neće biti lako zagrebačke ceste staviti pod svoje cipele. Prolazili su sati, izmjenjivale se seobe iz vlaka u autobus, iz autobusa u vlak i nakon "samo" 4 sata prešao je tih samo 80km koje obično autom odvozimo u točno toliko vremena koliko Norah Jones treba da otpjeva najdraži nam CD. Ma što su pišljiva 4 sata vožnje! To on u trenu, uvjerava me, i nije mu kao važno što će nas, djecu, Brunove starce i buraza vidjeti, već tko bi pametan propustio legendarnu patku moje svekrve? Za tu patku, on bi ko Bandić koljenima po snijegu, smije se dok me od prosinca hladan na ulazu naše tople kuće ljubi. Tako počinje to nezaboravno Božićno popodne. Da se večer prikrala nismo ni primijetili, imali smo posla; priča po priča, jelo po jelo, piće po piće i dogodi se nešto što nikad kod nas na Božić nije. Donio naš Jan gitaru, zapjevali i Plechingeri i Kovačići, ore sve tri generacije. U jednom trenu ulovili se u ples svi, osim Bruna - on naravno ne pleše, "ma mora netko i svirati" 😄 Ne marim jer sa mnom pleše on koji me taj korak još kao malenu na svojim nožnim prstima naučio. Znaš ono kad te obuzme glazba tako snažno da sve nestane, da postoji samo taj tren čiste ljepote i uživanja... Bomba je mogla raznijeti naše dvorište, nas to ne bi okrznulo.
Tu večer djeca mi pred spavanje govore: "Ovo je najljepši Božić. Svi na svijetu trebali bi ovako!" I bio je najljepši. A mogao je ne biti takav. Mogli smo si telefonom zaželjeti sve najbolje, jer "kome se da satima truckati na sam Božić za malo hrane i dobrog društva?" Srećom, dalo se mome Tati.
I bio JE to naš najljepši Božić. Ali nikad više neće biti baš takav. Bit će najljepši uvijek, jer i dalje smo svi u ljubavi iako više nismo svi na broju. Bit će najljepši uvijek, jer znam da će i on iz neke svoje nevidljive nam dimenzije uživati u našoj radosti, ni sada ga ništa neće moći spriječiti da se s nama raduje.
Nemojte propuštati Božić sa svojima, bio on prvi ili zadnji, poseban je uvijek zato što ga dijelite jedni s drugima.
Nemojte ga zbog glupih zamjeranja provesti daleko od onih koje volite.
Nemojte dozvoliti nečem tako besmislenom poput krive riječi, glupe greške i nerazumijevanja u prošlosti da vam ukrade radost u sadašnjosti.
I pravite se da je nam Božić svaki dan... Jer je. Ne prepoznaš ga uvijek. Kad raskite se ulice i domovi, preruši se Božić u običan dan, ali osjetiš ga svaki put kad nekom navučeš osmijeh na lice pa ti radost prepuni srce.
Sretan Božić svima,
Od srca,
Ivana Plechinger
Iz knjige Ono što ostaje, uvijek ljubav jeMožete me pronaći i na:
Glavni You tube kanal: [ Ссылка ]
Pišite mi na: plechinger.ivana@gmail.com
Facebooku privatno:[ Ссылка ] i službeno: [ Ссылка ]
na Instagramu: [ Ссылка ]
