Skunk (Jantar & Kolak47) - Najveća Greška
Album: Sezona Pogreba (2019)

Snimanje, mix & master: Macola (Red Records Studio)
Skunk Typo: Pig Hands
Cover: Igor Dešić (Spit)
YT Animation: James S Kamerom (Vargek Beatanga)

Album Download (mp3): [ Ссылка ]

Tekst:
Kiša ubija, nema žive duše osim mene,
Već sam mokar do kosti, al svejedno idem pješke,
Bježim od života, makar u ovo prokleto vrijeme,
Možda se smiluje netko i kišom ispere grijehe.
Varam sam sebe, ko me jebe, jer sve sam sam kriv,
I samo zato moram se nositi sinko sam s tim,
Sa svim teretom jebeno teško gazim,
Pazi ove kapi koje mi brišu suze na faci.
Gnječim ruže u šaci koje je ponovo odbila,
Jer ja sam stari onaj dok sutra je novi dan,
Bolji plan je spremila jer ovaj zvao se robija,
Tako ponovo sam sjebo sve ono kaj volim ja.
Emotivno mrtav toliko godina skupa,
Dok sada plovim sam i molim čak da vrati se ljubav,
Al nema smisla, evo priznam, davno je pukla,
Zagrljaj za publiku, al iznutra je sva trula.
Truba vraća me na cestu, stanem u prokletu mlaku,
Koji kurac se mičem, pa propustim smrt za dlaku,
Dajem dušu vragu, pustim suzu zadnju ako treba,
Da otiđem brzo, isto ko onda naša beba.
Komad neba je pao i potonuo u bezdan,
Nebo sjeva dok ja pitam se kome sam kriv, ne znam.
Lupim rasvjetu šakom, u trenu ugase se svjetla,
Mrak proguta me, nestane kiša, nestane cesta,
Prestane vjetar, ne znam ni gdje sam, nadam se samo
Da sam napokon mrtav, da napuštam svijet za stalno.
I ostavim sve iza, lagano se stopim s mrakom,
Smrtnu želju shvaćam, ali gdje je sad nestala stvarnost.
U jednom trenu šećem ulicom uz kišni ritam,
A u drugom nema me, feeling ko da levitiram.
Izvantjelesno stanje, vode me nebeska krila,
I svo je vrijeme prošlo, tek sada prvi put sam miran.
Komuniciram sa nepoznatim, odjednom shvatim,
Nije toliko strano, koliko ne želim znati.
Atomi nestaju, ceste ispare i sve te stvari,
Duh sad grana se, um pretvara se u šum ustvari.
Rezonantan zvuk je sve, i jedino za ovaj svijet
Ne bojim se, jer uzorci zvuče mi poput molitve,
Univerzalan jezik duša pušta da plovim jer
Trebam upoznat sebe, nešto više od sirovine.
Put vodi me kroz hodnike vlastitog sebe,
Prošlost boli me, al stvoritelj valjda misli na mene,
Jer ne gorim, gdje vječnost je tren, a bol je vrijeme,
Koje postepeno jede me dok ne ostanu sjene.
Nisam svjestan da sam toliko sad blizu njemu,
Pa osjetim zvuk i čujem dodir koji sliči svjetlu,
Fuzija duše i samoga Boga u jednom trenu,
Postanem zvjezdano pismo na beskrajnom nama nebu.
Ne osjećam tremu, jer ovo svjetlo je sveto,
I to je On ispred, makar nije muško ni žensko.
Sonična aureola gradi glazbeno djelo,
Glazbeno tijelo, da se prilagodi meni direktno,
Jednoj primitivnoj duši koja zna samo za bol,
U paktu s vragom za zlo, dajem tamu mraku za noć,
Kradem snagu svima, iscrpim sve i tražim još,
U isto vrijeme patim ali pomoć ne tražim uz to.
Odabrao je samo dno, znači mene,
Lutalicu bez života, bez žene i male bebe,
Koje uzeo je prije prije vremena zbog moje želje
Za mrakom, za vene tako bi otišla sa devet,
Radi 2 tablete koje su ležale uz krevet,
Dijete ko dijete, anđeo je nestao za mjesec,
Prestao disat, od kada sam rođen sve ja sjebem.
Zato dobio sam šansu da sada sve preokrenem,
Sve probleme izbrišem, krenem od ničeg ispočetka,
Ali prije svega treba se pred Bogom ispovijedat,
Izmučena duša ispod neba, di svi smo jedan.
Nisko gledam jer nismo djeca tog istog „Njega“,
Isto ko i vjetar, svestran, izbor šteka, ne znam
Jesam li dijete svjetla ili sam mračna neman,
Hladna sjena, vičem "molim te", molitve u beskraj
Štancam Bogu da ispuni se barem ta jedna želja,
Da ispravim sve, stvarno to bilo bi predivno,
I jednu će ispunit, ne želju, već moju sebičnost.
Brzo shvatim, jebeš to, ne želim patiti,
Niti mijenjati ništa, sve će se na staro vratiti
Prije il kasnije, nema smisla si lagati,
Znaš ti kakav si iznutra, a ja sam jebeno takav tip.
Uništenje, mržnja, bijes, zlo i beznađe,
Razmišljam da zaželim jedno i zatim nestanem.
Odlučim brzo, klesare sudbine čeka vječan red,
Beskonačan rad za moj konačni testament,
Gledam svijet, razmišljat prestanem, osjećam
Ljudi trebaju pomoć i ovo ne može bit greška.
Želja je jasna i s tim se mijenja svima sudbina,
Uz dvije jasne riječi koje glase "mir ljudima".
Ne vraćam se al volio bi vidjeti taj drugi dan,
Bez rata, boli i mržnje jedni prema drugima.
"Ispunjeno", iz njegovog glasa zrači sarkazam,
Slušam zbunjeno jer još će me uz to vratiti nazad.
Glupo, u čemu je stvar sad, valjda ja sam
Glup izbor, i nisam ja spašen, već to je kazna.
Mir je farsa, to shvatim kad se nađem na pločniku,
Moja greška je prevelika za one od prošli put.
Mir nije naša sudbina već samo loši "move"
Jednog čovjeka koji ne može čuti Božji zvuk.
Ratovi nestanu, samo muk puni prostore,
Ljudi gube emocije baš ko figure voštane,
Sve postane isto, vidim da ljudima dosta je,
Oni umiru, ne fizički već od dosade.

свернуть