Naša ekipa u Srebrenici je razgovarala sa onima kojima je danas najteže. Dvije Srebreničanke, Sabina Beganović i Begija Begić, u Potočarima su se danas oprostile od svojih najmilijih. I kažu, nikada u životu nije im bilo teže.
Srebreničanka Sabina Beganović rođena je 13. jula 1995. godine, samo dva dana nakon pada ovog grada. Za dva dana, iako će joj biti rođendan, Sabina kaže da nema mnogo razloga za slavlje. Njen otac Sabahudin, jedan je od 71 žrtve genocida koji je ukopan danas u Potočarima.
Sabina Beganović: "Nisam ga upoznala nikada. Ja sam rođena kada je on ubijen praktično."
Sve ove godine, priča Sabina, cijeloj porodici bilo je teško. Ali ovoliko, kaže, ne. Ipak, nada se da će njen otac konačno naći smiraj.
Sabina Beganović: "Teško je Boga mi. Do danas nije bilo teško, sada je baš. Makar neka se ukopa pa šta bilo".
Skoro svake godine, u Potočarima se od najbližih članova porodice iznova oprašta i Begija Bektić.
Begija Bektić: "Ukopala sam 2011. supruga i njegova dva brata i bratića. I jednog sina od djevera. Četvoricu. Ovo mi je prošle godini ukopani od tetke 3 sina i suprug - Mehmedović. Ove godine kopamo od tetične dva sina".
Svake je godine kaže, sve teže i teže.
Begija Bektić: "Ja mislim, ne znam kako za koga, sve je gore i gore. Ne može biti bolje ni lakše. Samo može gore. Svaki dan te nešto povrijeđuje."
A najgora su, kaže, sjećanja. Dobro se, kaže Begija, sjeća kobnog 11. jula.
Begija Bektić: Ovdje sam bila 11. kada je bilo najgore. Kada si gledao kako djecu iz ruku uzimaju i kad ovdvode dijete koje je bilo evo ovoliko. Mušku djecu uzimali su iz ruku. Slušala sam kada govore ženama koje djecu drže - hajde se udaj za mene, vodit ću te na Novi Zeland.
Bagija Bektić i Sabina Beganović jedne su od mnogih koji su se u Potočarima oprostile od svojih najmilijih. Muževa, braće, očeva, sinova. Iako se jedna od njih sjeća svega, a druga se ne može sjećati ničega, osjećaj je za obje isti. Svake je godine kažu, sve gore.
