Nije lak život tipičnog Srbende u neprijateljskoj Americi.
Osim što je prinuđen da konzumira koka-kolu, piće dizajnirano da uništava jetru i probavni trakt čestitih Srba, jede bigmekove, vopere, nekakve čudne američke sendviče sa celulozom koja podsjeća na meso, da koristi glupave smartfone svakodnevno, kupuje u megamarketima umjesto u finim malim granapima sa nedepiliranim trgovkinjama u borosanama, goloruki Srbin u Americi suočen je sa problemom pečenice.
Gdje u Americi-Čemerici nabaviti prečeno prase na ražnju? Kako u dvorištu ispeći prase a da se ne pojave društva za zaštitu životinja, vatrogasci, UN, Garda Ohaja i ostali zlotvori stvoreni da rade protiv Srba? Kako da se goloruki Srbenda izbori sa nadmoćnim neprijateljima, duboko u srcu neprijateljskog okruženja prokete Amerike? Gdje da utoli glad za svježe priklanim prasenceteom i gajbom mlakog piva?
Kako da se Srbin riješi radoznale i bezobrazne američke djece koja saosjećaju sa dogovima, ketovima, banijima, perotima, a samo prema Srbima ništa ne osjećaju? Bezobrazna djeca umjesto da se late noža i satare pa navale na rezanje prasećih iznutrica, umjesto da komšiji pomognu da napravi krvavice, švargle i ostale delicije, ona zovu policiju, vatrogasce, trče i plaču roditeljima koje nije briga za srpski zov rodne grude.
Sve to mučilo je golorukog Acu Karanovića, kad se iznenada dosjetio šta da radi.
Spakovao se i vratio u svoju Svodnu kod Novog Grada i sada do mile volje može klati i nabijati na ražanj prasiće, dogove, jaganjce, nojeve, piliće, sve što hoda na četiri i ponešto što hoda na dvije noge.
Nigdje nema bezakonja kao kod nas, odavno su shvatile goloruke Srbende, koje sada mirne i spokojne, i pune duše svježe priklanog mesa tamane stočni fond goloruke Republike Srpske.
