Korijeni ustaštva
Hrvatska emigracija, formirana poslije 1929., vuče svoj korijen iz do tada marginalne Hrvatske stranke prava (HSP). (Njezini su pristaše nazivani frankovci po predratnom pravaškom stranačkom vođi dr. Josipu Franku.) Ta je stranka u listopadu 1918. najavila svoje raspuštanje, ali je mjesec dana poslije obnovila svoju djelatnost. Njezin Poslovni odbor, na sjednici 28. studenoga 1918. (dakle, prije prvoprosinačkog akta) prihvatio je zaključak o nastavku rada stranke s ciljem da se u složnom radu oko sjedinjenja hrvatskog naroda očuva hrvatska država i da se tako spasi nacionalni i državni individualitet hrvatskog naroda od posvemašnje propasti koja mu prijeti. Kada je proglašeno ujedinjenje, HSP je početkom prosinca 1918. objavila proglas u kojem je izrazila svoje neslaganje s ujedinjenjem, a njezin program od ožujka 1919. istaknuo je zahtjev za uspostavu slobodne, samostalne hrvatske države po načelu samoodređenja naroda. U programu je posve jasno istaknula i svoj republikanizam, suprotstavljajući se tako potčinjavanju Hrvatske srbijanskoj dinastiji Karađorđevića, koju su drugi hrvatski političari u danima stvaranja jugoslavenske države (izuzev Stjepana Radića) bez pogovora prihvatili. Stranka je posebno isticala vjernost nauku Ante Starčevića i hrvatsko državno pravo kao najsnažniji argument u borbi za ostvarenje samostalne i neovisne hrvatske države. Ocrtavajući teritorij buduće hrvatske države pravaši su u svom programu naglasili potrebu
ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Program su potpisali predsjednik HSP-a dr. Vladimir Prebeg i tajnik dr. Ante Pavelić (odvjetnik, kasniji ustaški poglavnik).
Međutim, HSP nije uspjela jače utjecati na politički život Hrvatske. Oslanjajući se na malen broj pristaša, najviše među sitnim građanstvom (pretežno u Zagrebu), HSP nije imala znatnijeg udjela u hrvatskoj politici dvadesetih godina kada je njome dominirao Stjepan Radić. Stranka je povremeno s Radićem surađivala i to u Hrvatskom bloku (sačinjavale su ga HRSS, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava), uključujući se tako u hrvatski front za borbu protiv velikosrpske hegemonije i centralizma.
No, sa Stjepanom Radićem je dolazila i u sukob kad je on pokazao spremnost za sporazumijevanje sa srbijanskom stranom.
Glavni organ HSP-a bilo je Hrvatsko pravo, koje je u svojim napisima otvoreno zastupalo neodrživost ideje jugoslavenstva, ocjenjujući je kao zabludu i osnovnu prepreku za samostalan razvitak
hrvatskog naroda.
U vodstvu HSP-a postupno je sve značajniju ulogu imao Ante Pavelić koji je u raznim prilikama otvoreno istupao s programom stvaranja samostalne Hrvatske. Na skupštinskim izborima 1927. Pavelić je bio izabran za narodnog poslanika na listi drugog Hrvatskog bloka kojega su formirale Trumbićeva Hrvatska federalistička seljačka stranka i HSP. U svojim govorima u Narodnoj skupštini u Beogradu Pavelić se otvoreno izjašnjavao za hrvatsku nezavisnost. Kada je u jednom govoru žigosao vladine postupke, bezakonja i nasilja nad Hrvatima, neki srbijanski poslanik iz Skupštine mu je dobacio: Laku noć! Pavelić mu je na to odgovorio: Bit ću sretan kada vam budem mogao reći laku noć; bit ću
sretan onda kada vam svi Hrvati uzmognu reći laku noć i hvala vam na
ovakvoj zabavi, kakvu smo imali s vama. Nadam se da ćete, uostalom, i
vi biti sretni kad ne budete ovdje imali Hrvate. Kao pravaški prvak
Pavelić je razvijao znatnu aktivnost na političkom usmjeravanju
pravaške omladine, koja se u to vrijeme jače organizirala i u Zagrebu pokrenula listove Starčević i Kvaternik.
#zagrebačkimemento #mementošetnjakrozvrijeme
