Facebook ►[ Ссылка ]
Olovo je naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u Bosni i Hercegovini.
Olovo je smješteno 40 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti Sarajevo-Tuzla. U Olovu su još od Srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. U blizini Olova, je kanjon rijeke Stupčanice. Ova rijeka se u centru grada, pored samog banjsko-rekreativnog centra "Aquaterm", spaja sa rijekom Biošticom, te zajedno s njom sačinjava Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. Općina Olovo se prostire na 407,8 km2 i ima oko 11.000 stanovnika.
Olovo, (Olovo, Plumbum, Piombo, Plombo, Olovo), srednjovjekovni rudnik olova i gradsko naselje, grad u južnom području sliva rijeke Krivaje.
Ime dobija po bogatstvu olovnih rudokopa, gdje se kopalo najkvalitetnije olovo (plumbum dulce, plumbum suptile). Nova istraživanja pokazuju da je pomjeranje rudarske aktivnosti dovelo do pomjeranja naselja Kamenica (današnji Bakići kod Olova) i njegove ranije cjelokupne pozicije u novoizgrađeno naselje Olovo. Ono započinje da se rađa na Ceceni, predionom lokalitetu koji je egzistirao uporedo uz Kamenicu i ukazivao na buduće naselje (ad Bosnam in contratas Çeçegli et Camenice; in Cameniça et in Ceceglo, 1382), a kojeg je bosanski protovestijar Žore Bokšić odabrao za svoj dvor. Kralj Stjepan Dabiša marta 1392. na Ceceni u dvoru svoga protovestijara Žore Bokšića izdaje punomoć Dubrovčaninu Dragoju Gučetiću (pisano na Ceceni u dvorihj rečnoga našega protovistâra Žorete). Dalje se Kamenica sve rjeđe spominje a njenu ulogu preuzima naselje koje je od 1397. nazvano Olovo (Piombo). U rađanju novog naselja prepoznatljiva je uloga rudnog bogatstva, ali i protovestijara Žore Bokšića, najvećeg izvoznika olova. Septembra 1402. vlah Brajan Nadihnić je trebao prevesti šest tovara do mjesta gdje je olovo protovestijara (ad locum ubi sit plumbum protovistarii), Vučko Tvrdisalić je 1404. spomenut da je „de partibus Bossine ad Plumbum“, maja 1413. Pribač Nikolić se obavezao prevesti devet tovara robe "ad Plumbum in Bossina" a juna 1413. Radoslav Berojević 12 tovara robe treba da preveze "ultra montem plumbi in Bossina."
Za razliku od trgovine plemenitim metalima, manje rentabilna trgovinu olovom Dubrovčani obavljaju iz obližnjih centara u Visokom i Prači. Njegov prijevoz organizirali su vlasi ponosnici koji do Drijeva i Dubrovnika dovoze i po nekoliko stotina tovara olova u jednom karavanu. Zahvaljujući putnim komunikacijama, prema Zvorniku, Srebrenici i Ugarskoj, razvija se širi trgovinski promet. Tu je bila unosna carina koju često zakupljuju strani trgovci. Uz naselje je radi zaštite izgrađena tvrđava Olovac. Naselje je bilo u kraljevim rukama do 1404, a kasnije u vlasti vlastele Pavlovića. Dio olovske carine jedno vrijeme uživao je i vojvoda Sandalj Hranić Kosača.
Olovski samostan pripada najranijim franjevačkim samostanima u Bosni zabilježenim od Bartola Pizanskog (1375). Milaš Radomirić Dubrovčanin porijeklom iz Visokog u svome testamentu iz 1397. ostavlja fra Benediktu u Olovu 30 perpera („Lasso a fra Benedetto al Piombo perperi trenta“). Samostanu i crkvi sv. Marije, smještenim podno tvrđave Olovac, i drugi Dubrovčani daruju imovinu u svojim testamentima. U jednoj zadužnici iz 1450. kao svjedok koji svojim pečatom potvrđuje vjerodostojnost tog ugovora spomenut je olovski gvardijan fra Vladislav (“sigillo fratris Vladissaui guardiani monasterii olofschi”). Franjevac Pavao iz Rovinja 1640. navodi da je sakristija samostanske crkve 'prebogata srebrenim kaležima i raskošnom crkvenom odjećom, a ima i bezbroj zavjetnih darova'. U samostanu je živio i umro fra Matija Divković (1563-1631). Prisustvo franjevaca slabi krajem 16. stoljeća. Po nalogu osmanskih vlasti crkva i samostan spaljeni su 1704. Samostan i crkva predstavljaju najstarije svetište Svete Marije na Balkanu. Ovaj vjerski objekat je stjecište velikog broja vjernika katolika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Pod osmansku vlast Olovo dolazi 1463. i od tada je središte nahije u Višegradskom kadiluku. Prije 1580. osnovan je kadiluk Olovo. Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva
Teferič je: zabavljanje, provod, uživanje u prirodi, izlet u prirodu u svrhu provoda i razonode. Teferič je ušao i u našu dragu sevdalinku- »jel ti žao Banjaluke, Banjalučkih teferiča, kraj Vrbasa akšamluka…«. Stari veliki teferič je obično održavan 2. avgusta na Aliđun. Poznati su širom naše domovine čuveni teferiči koji se održavahu u velikim gradovima, ali i oni po selima i zaseocima. Na teferiču se pravo 'lojilo', jelo, pilo i zabavljalo. Okretali su se na ražnju volovi, ovce, jarad a pjevale su se bome i najljepše na svitu pjesme, pjevale su se sevdalinke. Ima brate i teferiča u vlastitoj režiji. Radni narod što vaik radi iskoristi kakakv državni praznik ili wikend i skrasi se pored lijepe rijeke, potoka pa oplete po ćevapima, ražnjićima i sokićima. Zabavlja se, egleniše i sevdise.
