Maksimir - Grigor Vitez 1960

Glazba Alfi Kabiljo

Izvode Ljubica Jolvić Uglješa Kojadinović Dragan Milvojević Vladimir Puhalo

Režija
Ladislav Vindakijević

Tonmajstori Maksim Jurjević i Vlado Štefanec

Ilustrirao Vinko Selan Gliha

Urednik Đurđa Palaček

Izdavač Jugoton - Zagreb 1975

Voliš li igru
Il šumski mir,
Odšetaj sa mnom
U Maksimir.

Vuče te želja
Junačka, žarka,
Čak do žitelja
Zooparka?

Pođimo onda
Lijepo po redu.
Najprije gledaj
Mrkoga medu.

– Rvač sam! – kaže medo u bundi –
Rušim svakoga u prvoj rundi!
Radi održanja snage
Sve su mi jestvine drage. –
I pruži šapu, kao da veli:
De, bratac, udijeli!

Maše nam glavom medvjed bijeli:
– Kupam se život cijeli!
Malo mi izgleda tužno
Ovo podneblje južno.
Ja volim carstvo snijega i leda,
Onda mi oko veselo gleda.

I ne možemo od silne graje
Saslušat papagaje.
Čude se djeca žarkoj ptici:
Kljunom se vješa o žici.

– Svud sam ograđen –
Reče orao.
– Oh, što sam ojađen!
Letjeti bih morao,
Za visinama mi čezne krilo,
Samo kad ne bi žica bilo!

To je pelikan.
Među pticama pravi velikan.
– Hranim se – kaže – ribljom čorbom,
Pa zato imam kljun sa torbom.

– Tako vam carske slave,
Kako živite, lave?
– Dvor mi je tijesan. Samo spavam,
Jedem što dadu. Baš nisam slavan.
A carstvo moje? Pa to je varka.
Oh, gdje je moja Afrika žarka!

To je leopard.
Zvijer opasna i lijepa,
Poput velike šarene mačke,
Od uha do vrha repa
Svud su po njemu tačke.

Crna i bijela rebra
Ima po sebi zebra.
Inače je slična našem konju.
Čak su u Afriku išli po nju.

Šapće nam deva ili kamila:
– Uvijek me je daljina mamila.
Na putovanju, slično pređima,
Uvijek nosim hranu u leđima.

Žirafa kaže: – Trebam li hrane,
Samo dignem glavu do grane.
Imadem vrat
Čitav hvat.

Najveći stanovnik tu je slon.
Ko tramvaj velik, šali sklon.
On može nosom da te ščepa
Ili ti uzme dinar iz džepa.
Kad nađe voćku ili bombona,
Kaže: – E to je za me, za slona!

– Gdje su ti krila?
Pitamo afričkog noja.
– Nisu ni bila,
Noge su prednost moja.
Krila i ne trebam,
Noge mi dobro gaze,
Ja sam ti trkač na duge staze.

– Šta radiš ovdje, zubata njuško? –
Pitamo krokodila.
On se u vodi mirno ljuljuško.
Kaže: – Voda mi mila!
Ja iz daleke
Tople rijeke
Dođoh, iz Nila.
Kad plivam Nilom, lijepo se vide
Starinske piramide.

Ovo je kengur ili klokan.
Ne ide, već skače,
Pravi je skokan.

Velike zmije – to su udavi.
Može tijelom zvijer da udavi.
Svu je omota pa je sputa,
I onda dugo guta, guta.
A zatim spava, jer je sita,
Lijepo smotana kao pita.

– Kad se svađamo, kesimo, kričimo
Mi majmuni na vas ličimo.
Čovjek je katkada našega roda,
Samo na stražnjim nogama hoda.
Čekamo od vas, mališa,
Voća ili slatkiša.

– Ja sam to, ja, teta lija!
Ovdje ne pomaže mudrolija.
U ovoj ogradi, u ovoj žici,
Ne daju prići čak ni ptici.
Kad vidim vrapca ili lastu,
Samo mi zazubice rastu.
Kad čujem koke ili pure,
Samo mi sline cure.

– Ja nisam onaj vuk iz bajke
Što je šumom mirno lutao
I Crvenkapicu, kad je od majke
Išla k baki, živu gutao.
Samo je bajka tomu kriva
Što je iz vuka izašla živa.
Koga ja progutam, živjeti neće,
Ja nikom ne dam brati cvijeće.

Ovo je bizon.
Ima bradu kao Robinzon,
Ogroman prednji kraj i glavu,
I on predstavlja opasnost pravu.

– Šta najviše voliš? – pitam jelena.
– Moja je radost – trava zelena,
Široka šuma, bistra voda
I sloboda, brate, sloboda! –
Dadoh mu lišća. On mjesto zbogom
Na rastanku mi mahnu rogom.

[ Ссылка ]
[ Ссылка ]

свернуть