Homeland - Doras
Autor pjesme i ideje: Ognjen Vlačina
Snimanje i montaža videa: Igor Bajić
Muzika - www.bensound.com
Snimano: mart – jun 2020.
ps. Ako vam je na početku i na kraju videa neobična kombinacija latinice i ćirilice, engleske riječi i slenga, i možda želite da prevedete naslov Homeland – Дорас, to učinite po svom slobodnom nahođenju.
San
Sanjao sam da letim iznad starog partizanskog groblja.
Pogledam lijevo – neobične građe bolnica, pogledam desno – krovovi prijedorske Bežanije. Brzopotezno se prerušavam u pčelu i brzim radom krila spuštam niz Kozarsku ulicu.
Prođem tako novu crkvu i zgradu „Vodovoda“, Tešinić i moderni „Tropik“ pa dođem do doma u Kozarskoj 21a. Tu se vinem u nebo, da malo osmotrim stanje.
Spuštam se zatim strelovito, na prvi kružni tok i Prolazim ispod podvožnjaka, kao da izranjam iz vode, izvijam leđa, u bezbroj puta do sada. Dolazim do drugog kružnog toka, pa nastavim ka zgradama suda i policije .
Na prvoj raskrsnici oštro skrećem lijevo, pored tržnice, pa sve do „Mađarice“.
Tu se opet zanesem i uzletim visno. Vraćam se brzo, ka „Patriji“ i odlazim do najdražeg gradskog stadiona na svijetu, prijedorskog „Teatra snova“, parkiram u oblak, gledam „Pećane“, park i „Rudničke zgrade“.
Ponovo „Patrija“ i tu uzjašem bicikl, tog modernog konja, pa laganim kasom niz glavnu džadu. Nižu se ljudi, nižu se neljudi, nižu se izlozi, „kino Mrakovica“, nekadašnji „Eurosplet“, pijem kafu „kod Time“, „Borčeva“ robna kuća, pa gradska džamija i dom oficira, slastičarna kod „Rame“ i poslednji boem, ukusan k'o tetka Nenin. Šaljem poljubac „Radetića Kuli“ i stajem na gradski most sa žutom ogradom.
Proljetno sunce me miluje po licu i dišem duboko. Smješkam se bez napora i žmirim. Uzlećem sa mosta u brišućem letu.
Iza mene ostaju hotel Prijedor i urnisani teniski tereni preko puta Sane. Prolazim „Kićin Brod“ i šljunkaru, dolazim na ušće Gomjenice u Sanu. Tu smo se beskonačno kupali, mladi, tu smo sanjali snove mladića, tu smo ..
Letim žurno dalje, iznad zeleno modre Sane, kupam se u odsjajima topola i vrba, pa se praćakam kao pokoja preostala mladica.
Prolazim pjenušave brzake na Žegeru i crveni most, sa kog smo na noge skakali, uzmahujem i brodim predivnim koritom i koloritom, sve do manastira Klisine, gdje sa visine nadzirem vrijedan rad monaha, što krotko rukom miluju stoku.
Vraćam se do Ništavaca, gdje neki klinci „pikaju“ lopte na obali i tu slećem, umoran i sretan, da samo malo odrijemam, želeći poslije još jedan krug vožnje života ...
Vlačina, 08.04.2019. godine
