Originalni tekst otpjevane pjesme posvećene Zehri iz ciklusa "Uspomene" Muse Ćazima Ćatića, prema časopisu "Gajret", godina I, Sarajevo 1906.:
I
Sjećaš li se kad si lani
na zaselku sreće bila -
dala si mi jednog dana
stručak nježnog karanfila.
Ja sam s njega mirisao
kao s tvojih b'jelih grudi
bâjan miris, što no pjesme
u pjesničkom srcu budi.
Ali skoro svehvuo je
taj karanfil - cvjetak ubav -
da l' je, draga, tako sada
uvehnula tvoja ljubav?
II
Gledeć' u te vjerov'o sam
u bijelu gorsku vilu,
vjerov'o sam u moć čara
i u ljubav slatku, milu.
U najljepšim slikama sam
mašt'o stazu naše sreće;
vjerov'o sam da će po njoj
tvoja ruka sadit' cvijeće.
Pa opojen tvojim čarom
pjesmice sam tebi vio;
u ljubavi vas moj život
vesela mi pjesma bio.
Vjerov'o sam, milje moje,
jer nijesam tada znao:
u najljepšoj ruži da je
Bog pjesniku - pelin dao.
III
Tužna spomen k'o olovo teško
kad na mlado moje srce pane,
i nehote drhtava mi ruka
tvoja pisma prebirati stane.
Pa ih gledam zamagljenim umom
k'o svjedoke naših prošlih dana;
ali slova, ... slova su im n'jema,
jer su mojom suzom izbrisana.
Samo lišće uvehnutog cvijeća,
u pismima što se i sad krije,
priča meni - ali ne o sreći,
već da Zehra - moja više nije!
