Snimke s bojišta, Mostar, HVO, ABiH.
Posebno se Hrvatima želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., koji je dotad već bio znatno razoren napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine. Tako se i u prvostupanjskoj presudi Haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” navodi da “već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj”. No, taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tad Hrvati i Bošnjaci-muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od napada agresorskih snaga (prosrpska JNA i srpske postrojbe), da je upravo krajem travnja (29. travnja 1992.), Krizni štab Općine Mostar donio Odluku prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar.
Odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija Čagalj, odnosno Lipanjske zore). Spomenutom Odlukom, koju je potpisalo devet članova Kriznog štaba Općine Mostar, od kojih četiri Bošnjaka-muslimana, “takozvana Jugoslavenska narodna armija i druge paravojne formacije koje djeluju skupa s njom proglašavaju se kao neprijateljske i okupatorske formacije na području općine Mostar” (čl. I.), a “zaštita i odbrana grada Mostara od formacija iz člana I. povjerava se Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar, te pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova – centar Mostar” (čl. II.).
U Odluci se, uz ostalo, navodi da “Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost” (čl. III.), da će “nacionalni sastav komandnog kadra Hrvatskog vijeća obrane odgovarati nacionalnom sastavu aktivnih vojnika” (čl. IV.), te da “sva dokumenta za kretanje ljudi i roba izdaje HVO – Općinski stožer Mostar” (čl. VII.).
Prema tome, u najtežim trenucima za obranu Mostara, na samom početku srpske agresije na Mostar i BiH, glavnu odgovornost i najveći teret u sprečavanju JNA i srpskih snaga da okupiraju cijeli Mostar, kao i u pripremama za oslobađanje Općine Mostar, preuzeo je HVO, uz suglasnost muslimanskih predstavnika.
To nije bio izoliran primjer jer je i Krizni štab Općine Maglaj, u kojoj su Muslimani imali relativnu većinu, 2. lipnja 1992. obranu Općine “povjerio HVO-u općine Žepče, Zavidovići, Maglaj i Teslić, sa sjedištem u Žepču”. U odluci o tome navedeno je da će obrambene formacije “obavezno nositi oznake HVO-a, kao i oznake Republike Bosne i Hercegovine”, a da se “HVO obvezuje da formaciji u Maglaju osigura potrebna materijalno-tehnička sredstva kao i opskrbu hranom i lijekovima”, uz napomenu da ta odluka “ne prejudicira nikakvo političko rješenje” (Krizni štab Općine Maglaj broj 01-98-1/92 od 2. 6. 1992.; MKSJ, predmet Prlić i ostali IT-04-74 – dokaz 1D01924). I zaključci sastanka muslimanskih predstavnika 11. srpnja 1992. u Gornjem Vakufu potvrđuju da je HVO bio legalna formacija u zajedničkoj borbi.
Jednako tako, i 108. brigada HVO-a Brčko, koja je u teškim uvjetima branila 30-ak hrvatskih sela s oko 20 000 stanovnika, zaslužna je što srpske snage u proljeće 1992. nisu ovladale cijelom Općinom Brčko. U početku je bila sastavljena od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, da bi se reorganizacijom početkom 1993. podijelila “na 108. pješačku brigadu HVO Brčko i 215. motorizovanu brigadu Armije RBiH”. Tijekom rata ojačana je Hrvatima s područja Hrvatske zajednice Soli i hrvatskih naselja s područja Živinica, kao i hrvatskim vojnicima iz 115. brigade HVO-a Zrinski s područja Tuzle, koja je ukinuta zbog ultimativne odluke muslimanskog dijela Predsjedništva BiH u Sarajevu. Crte obrane na području Donje Dubravice, Vranovače i Boderišta cijelo vrijeme rata uspješno su odolijevale snažnim napadima srpskih snaga, zahvaljujući i pomoći topništva HVO-a s područja Orašja, a poslije i pomoći susjednih snaga ARBiH u najtežim trenucima.
O intenzitetu borbi u hrvatskoj Općini Ravne-Brčko, domoljublju i brojnim hrvatskim žrtvama u obrani tog područja i cijele Bosanske Posavine svjedoči i sudbina četiriju majki iz četiriju hrvatskih sela (Boće, Zovik, Štrepci i Peškiri), koje su u napadima srpskih snaga izgubile svaka po dva sina, pripadnika HVO-a: Jela Marčetić sinove Augustina i Ivana, Pera Mikanović sinove Matu i Slavka, Kata Zečević sinove Mirka i Antu, Manda Zečević sinove Ivu-Čupu i Stjepana-Pepu. Kao i sudbine mnogih drugih majki i obitelji… Izvještavajući 1995. s bojišta kod Boderišta, koje je postalo simbol obrane hrvatskih prostora u Općini Brčko, novinar Martin Bell, poznati izvjestitelj s bojišta u Hrvatskoj 1991., zaključio je: “Nigdje osim u Vukovaru nije palo ovoliko granata. Boderište – Mali Vukovar.
Do not own any of copyrights but count on its fair use.
![](https://i.ytimg.com/vi/t05GrVJ2-4M/mqdefault.jpg)