Dva raketna napada kasetnim bombama kojega su počinili 2. i 3. svibnja 1995. pobunjeni Srbi na civilne ciljeve u Zagrebu. Ubijeno je sedam, a ranjeno najmanje 175 hrvatskih civila. Napad je proveden kao odmazda za vojni poraz pobunjenih Srba tijekom Operacije Bljesak. Zagreb je bio najveći u nizu od nekoliko hrvatskih gradova pogođenim raketnim napadima.Projektili iz raketnog sustava Orkan pali su 2. svibnja na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan potom i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar, na središte grada, ADU te zračna luka Pleso.

2. svibnja 1995., rakete SVK-a su u popodnevnim satima pogodile centar Zagreba, uključujući: Strossmayerov trg, ulicu Matice Hrvatske, Petrinjsku ulicu, Boškovićevu ulicu, Mrazovićevu ulicu, Draškovićevu ulicu, križanje Vlaške i Draškovićeve ulice te zgradu škole u Križanićevoj ulici, zatim Pleso kod Aerodroma, kao i sam aerodrom. Prilikom granatiranja tog dana ranjeno je 146 a poginulo petoro ljudi:

Damir Dračić zadobio je povrede gelerom dok je bio u automobilu. Njegovo tijelo je pronađeno kako leži na trotovaru u Vlaškoj ulici.
Ana Mutevelić je poginula kada je pogođen tramvaj na raskrižju Draškovićeve i Vlaške ulice.
Stjepan Krhen je zadobio više povreda na tijelu od gelera koji su pali na njega, na prsima i nogama i odmah je podlegao tim ranama. Pronađen je u dvorištu zgrade br. 41 u Vlaškoj ulici.
Ivanka Kovač je umrla na traumatološkoj klinici u Draškovićevoj ulici od povreda koje je zadobila na nekih 700 metara udaljenosti od bolnice. Ustanovljeno je da su uzrok smrti bile eksplozivne rane koje je zadobila u predjelu glave, trupa i udova.
Ivan Brodar je povrijeđen u Draškovićevoj ulici, a tim povredama je podlegao nakon dva dana. Imao je 77 godina, a zadobio je višestruke traume glave, prsa i donjih udova.

Idućeg dana, SVK je ponovno bez upozorenja ispalio nekoliko projektila nasumično u sam centar Zagreba u 12:10 sati. Među njima, rakete su pale i na HNK. Iako je bilo manje ljudi na ulicama zbog napada prethodnog dana, u granatiranju Zagreba 3. svibnja ranjeno je 54 a poginule dvije osobe:

Luka Skračić zadobio je eksplozivnu povredu glave kad mu se u mozak zabio geler. Pao je u komu te je na kraju preminuo od upale pluća, koja je bila posljedica zadobivenih povreda.
Ivan Markulin, pirotehničar i policijski službenik, poginuo je kada je kasetna bombica koju je pokušavao deaktivirati eksplodirala pred Dječjom bolnicom u Klaićevoj ulici. Iako je bio policajac, u trenutku smrti nije aktivno sudjelovao u neprijateljstvima.
M-87 "Orkan" je nevođeni projektil, koji se u vojne svrhe koristi uglavnom za gađanje žive sile i oklopnih vozila. Svaka raketa može imati kasetnu bojevu glavu sa 288 takozvanih bombica ili sa 24 protuoklopne mine. Svaka bombica sadržavala je 420 kuglica promjera 3 mm. Bombice su na visini od 800-1.000 m eksplodirale iznad Zagreba, te raspršili kuglice. Najveći domet oruđa M-87 "Orkan" bio je 50 kilometara. Svaka kuglica imala je ubojiti domet od deset metara.

Sa 750.000 stanovnika, Zagreb je bio najveći grad dotad zahvaćen razaranjem Jugoslovenskim ratovima. Ukupna šteta nastala čišćenjem tisuće raspršenih bombica po ulicama grada i popravka zgrada procijenjena je na 20 milijuna kuna (3,4 milijuna $).

Milan Martić je prijetio da će nastaviti raketirati Zagreb ako njihovi uvjeti ne budu ispunjeni i govorio o "snažnim raketnim napadima na Zagreb u kojima će stradati 100.000 ljudi". U jednom članku objavljenom 24. ožujka 1995. godine u srpskom časopisu Argument navodi da je Milan Čeleketić rekao sljedeće: "Mi sigurno nećemo propustiti priliku – ako dođe do ustaške agresije – da ih udarimo po najbolnijim mestima. Zna se koja su to mesta i zna se šta najviše boli. Bole trgovi gradova, a zna se ko se tu nalazi. Civili. Ja sam to već jednom izjavio, pa sam malo bio i kritikovan. E sad, neki pitaju – koji trgovi i kojih gradova – ja odgovaram da je to vojna tajna. To ćemo mi odrediti i mislim da ćemo biti precizni. Teško je ovakve reči izgovarati jer na trgovima su, kao što rekoh, civili, nedužan svet. Ali, ako smo u ratu, a jesmo, i to gadnom, njihovom krivicom, pre svega, onda tu milosti neće biti.

Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, je osudio napad i nazvao ga "divljačkim činom".

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio je Milana Martića iste godine, 1995., za ratne zločine, da bi kasnije proširio optužnicu i na druge zločine po Hrvatskoj. Martić se dobrovoljno predao 2002. Zbog zločina protiv čovječnosti, 2007. osuđen je na kaznu zatvora od 35 godina.

свернуть