Na tek 40-ak kilometara od Zagreba živi, ili bolje reći preživljava, jedna druga, zaboravljena Hrvatska. Prvo što zamjetite dok se vozite po selima i zaseocima oko Gline je tišina. Ali ne ona opuštajuća tišina za kojom možda čeznu ljudi iz velikih gradova. Ova je tišina sablasna, to je tišina koja nastupi kada život nestane.
Jedino je prekida tutnjava automobila koji gazi po makadamskim putevima. Dok izbjegava rupe na cesti koje se i ne mogu izbjeći jer ima više rupa nego ceste, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić objašnjava da jedino autom koji ima pogon na sva četiri može doći do većine "zaboravljenih".
"To su većinom ljudi starije životne dobi, koji žive sami, a preživljavaju od zajamčene minimalne socijalne naknade koja je od 800 do 930 kuna. Oni su uglavnom odsječeni od svijeta, putevi su dosta loši, do njih se teško dolazi. Često idemo i pješke. Bili su nam jednom planinari iz Zagreba. Nismo mogli do ljudi doći autom nego smo išli 3,5 km pješice." pripovjeda Branka.
Ni sama donedavno nije znala u kakvoj bijedi žive ljudi u njezinoj neposrednoj blizini.
"Oni su definitivno zaboravljeni od svih, negdje prije dvije godine kada sam postala zamjenica gradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine redom sam išla obići te ljude i ja sam se šokirala, šokirala sam se kada sam vidjela da nemaju struje. To da ljudi u 21. stoljeću nemaju struje je prestrašno. Nemaju struje, vode, sanitarnog čvora, žive u neljudskim uvjetima."
Dok se penjemo uzbrdo putem za koji ne možete procijeniti je li namijenjen autima ili kozama, Branka prepričava kako joj je nekidan Mitsubishi otkazao poslušnost i to baš na mjestu na kojem nema ni signala mobitela. "Tek tada shvatite pravo značenje sintagme "sam na svijetu", kazuje Branka.
Ubrzo na brdu izviruje nekoliko kuća u zaseoku Stipan. Među njima i trošna, nakrivljena kuća Miljkana Romkovića.
[ Ссылка ]
Follow us:
Facebook:
[ Ссылка ]
[ Ссылка ]
[ Ссылка ]
Twitter:
[ Ссылка ]
[ Ссылка ]
[ Ссылка ]
